Donnerstag, 16. April 2015

Ima nas koji ne možemo ćutati

  • Danas mi je u faceboočnoj prepisci jedna draga drúga između ostaloga i ovo napisala: „u momentu kad sam kliknula join osecaj gluposti me obuzeo..a s druge strane raduje me bar taj način suprotstavljanja hotlipsu.“
  • Prenosim svoj odgovor bez ikakvih izmena:
    Hotlips je slučaj sui generis, ali se grozim ovih inernetskih aktivista. Oni masne honorare uzimaju (ko masne, ko malo manje masne) za svoj "rad", a sve što rade jeste da klikću po kompjuteru. Užasavam se kada me neko na listi FB prijatelja drži samo da bi mi povremeno poslao poziv na neki skup ili zahtev da mu lajkujem stranicu. Čak ni toliko truda ne mogu da ulože da isfoliraju neko lično obraćanje... Da naprave cirk. pismo koje bi onda uz izmenu imena svakome ubacili u inbox. Ne to je previše truda, copy-paste-kliktanja i uopšte angažmana. Hajde da napravimo "event" i da dodamo celu friend-listu. Ništa lakše. Pa, koliko su se oko mene potrudili, tol'ko ću im se i pojaviti. Što, da mi ne bi možda refundirali putni trošak?
  • Napominjem da se gorepomenuto ne odnosi na K. S. i A. L. Njih odveć poštujem da im najpre u privatnoj poruci ne bih račlanio pod-jedan-dva-tri-i-nadasve, da sam im imao šta zameriti.
  • UMESTO NARAVOUČENIJA: Kada aktivisti pokažu manje takta od putujućih prodavaca usisivača, drugo ne mogu ni očekivati do da će se potencijalni „kupci“ praviti kako nisu kod kuće. (Uostalom, baš ću u subotu popodne morati tetki da odnesem lek.)